Ne zaboravi! Večeras ide 99. emisija kršćanskog rocka - „Oni rokaju za Gospodina"
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«
Iv 17,11-19
Sutra navečer će, u našem dominikanskom samostanu u Splitu, gđa Zdenka Čorkalo predstaviti svoju novu knjigu „Lijek za srce". Gđa Zdenka je liječnica, anesteziolog; napisala je dosad 8 knjiga, od kojih sam ovu zadnju i ja dobio na dar – od nje; poslala mi ju je poštom na adresu HKR-a. Tijekom „Domovinskog rata" radila je kao anesteziolog, dragovoljac i hrvatski branitelj; bila je kroz pet godina u osam ratnih bolnica Hrvatske i BiH: Dubrovnik, Ston, Ploče, Neum, Tomislavgrad, Livno, Rama-Rumboci, Nova Bila - a onda 1996., kao ispomoć u Mostaru. Iz tih događaja i doživljaja nastale su i sve njezine knjige.
Tek kad sam malo prolistao te neke njezine stranice, kad sam zagrebao ispod površine, shvatio sam – u koliko točaka nam se život dodirnuo, i kako izgleda crtovlje našega života. Drugim riječima, bili smo na istom mjestu i s istim osobama – samo u neko drugo vrijeme. Neke od tih dodirnih točaka svakako su fra Franjo Grebenar, zvani „Groblje", čovjek koji je jedini krivac da je za vrijeme rata otvorena bolnica u crkvi u Novoj Biloj; to je mogao samo „Grebo". Druga osoba je s. Kristofora, iz franjevačkog samostana u Visokom, gdje sam završio srednju školu na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, i gdje sam – zajedno s ostalim sjemeništarcima – sate i sate proveo u vrtu, radeći onako kako bi nas s. Kristofora rasporedila. I treće mjesto, treća dodirna točka s gđom Zdenkom jest Savska, i susret s hrvatskim braniteljima – gdje sam svake srijede s nekoliko mojih župljana, na molitvi u 22. sata. O našim braniteljima napisala je gđa Zdenka u „Hrvatskom slovu" jedan pre-dobar članak, koji ne mogu – a ne pročitati vam.
Kaže gđa Zdenka ovako: "Kada netko ide u Rim, ja ga odmah pitam – hoće li vidjeti Papu? Što će ti Rim bez toga! Ide li se ovih mjeseci u Zagreb, pitanje je: 'jesi li bio u Savskoj'? - Ako nisi, zašto nisi? - a ako jesi, kako ti se čini? Za dolazak do Savske ne treba ti ništa, ni broj ni adresa. Lako se nađe. Ima jedan veliki neboder – Golijat, i mali šator - David. U šatoru borave 'povlašteni'. Tamo spavaju oni kojima je premekano u životu; tamo se, na otvorenoj vatri griju nepovratno smrznuti i upropašteni životi. Ta vatra u srcu progutala je običnu, najobičniju životnu radost. Kad je trebalo, i sada, kad ne treba. Na dan, određen za molitvu – zajedno s djecom hrvatskih branitelja, došla sam pred šator. Ušla sam vidjeti, ima li promjena u programu početka molitve.
Čujem, kako jedan dječak pita mladu ženu, koja ga drži za ruku: 'Što su to branitelji'? Ona ne zna kako bi mu odgovorila, pa ga podsjeća na hrvatske vojnike koji pjevaju njemu dragu pjesmu: „Mi smo garda Hrvatska, srca su nam junačka, ničeg se ne bojimo, zemlju svoju volimo". Kad su izašli iz šatora, dječak je rekao da u šatoru nema 'Garde Hrvatske'; tamo su neki stari ljudi bez nogu, i strah ga je stajati tu. Dijete je spontano reklo istinu; nije tu ono što je nekada bilo i značilo nego što je od toga ostalo! Gledam ljude u kolicima, a i one koji imaju isti biljeg u očima. Zamišljam svakoga, kakav je bio dvadeset godina ranije. Znam i po sebi, koliko se čovjek mijenja kad samo stari, a kamo li ako još i boluje.
Vidljivo i nevidljivo savija nesavitljivo. Sve što gledam u šatoru i okolo njega, puno je lošije od mnogih ratnih bolnicâ u kojima sam provela pet ratnih godina. Ovi umorni ljudi čuvaju šator kao nekada crtu bojišnice. Ali, misli prema njima su drukčije. Na njih djeluje neprijateljstvo, koje se ne skriva; mržnju se opravdava jer su se poslušnici prometnuli u ne-poslušne, jer ono što nemaju, zauvijek nemaju. Svi ljudi imaju 'samo jedan život'. Pa i preživjeli hrvatski branitelji, a ne samo oni koji su rat gledali kao predstavu na koju pu uplatili pretplatu. Nije isto, čuvati život iz salonskih uvjeta - i trošiti život da bi imao tko boraviti u salonskim uvjetima. Prvi se čuva skupo, a drugi se troši jeftino.
Nikoga ne prepoznajem oko sebe. Ali svaki me podsjeća na mladića kojemu se žena u Dubrovniku nije dala napiti vode, jer da on - hrvatski vojnik, izaziva one na Žarkovici i da će zbog njih rušiti Grad, koji je 'otvoreni grad' i nitko u njega ne bi dirao. Svaki me podsjeća na Hrvata iz Rame, pogođenog u glavu u prijateljskoj vatri, zbog kojega smo satima stajali na rubu jezera i čekali helikopter da ga prevezemo u bolnicu spasa, da preletimo smrt koja nas je raširenih ruku čekala na svakomu metru ljubljene nam Domovine. Što god su više obećavali, to su nam manje pomagali. Svi pod šifrom „pomagači bez granica". Najvažnija je granica u glavi, ako je tu povučeš; druge su samo posluh iznevjerenog srca.
U svakomu od tih tjelesnih invalida, vidim mladića koji mi daje sliku i krunicu, neka mu je spremim dok ga operiramo; a poslije, kad se sve dobro završi, tada ću mu vratiti što mi je dao, stavit' mu je oko vrata da ga čuva, da mu grije srce ljubljena osoba. Umjesto oko vrata omotala sam mu krunicu oko tih dragih ruku, jer ga nismo mogli sačuvati od smrti, kraljice bez granica, kradljivice dana i gospodarice zavijanja u crno. Osim ovih, poznate su snažne, oku nevidljive ali duši poznate zamke u mozgu, koje su osakatile smisao života i od njega napravile mrtvu trku punu prepona kojima se ne može naći kraj.
Neka izađe Golijat pred prisilne misli, pred halucinirani mozak, pred strah koji se ne smiruje ni u grobu jer ga nastavljaju nasljednici. Neka dobra vila nađe nekoga komu će, samo u jednom danu zamijeniti zdravlje za novac, za stanove, za njegovateljice, za taj toliko željeni povlašteni položaj. Samo na jedan dan. Njima, koji se budu htjeli zamijeniti, neće im biti uskraćene najbolje tablete, skupe injekcije, pomagala, masaže, liječničke usluge; njima neka se dodijele odličja reda biblijskog Joba, jer se za druga odličja nisu stekli uvjeti. Osim u borbi, nigdje - ni na jednom drugom mjestu, nisu se stekli uvjeti poštovanja žrtve. Nema toga.
Kako je došla, tako je i otišla dobra vila; nitko se nije našao tko bi se zamijenio ni na jedan trenutak.
Počela je molitva. Redali su se Očenaši, Zdravo Marije, sve isto k'o u crkvi, samo puno tužnije. Po svemu se vidi da nešto nije u redu, da ova molitva, ovaj skup kojim se David obraća Golijatu, nije prirodan. Oholosti i mržnji nekim drugim načinom treba skinuti zastrtost sa zdravoga mozga. Obnavljati toliku tugu i to poniženje, nisam to mogla izdržati do kraja. Na tom malom prostoru stalo je tisuće kilometara naše crte bojišnice. I nikomu ništa. Koga se sve to tiče?! Samo onih, koje nitko nije pozvao u „Domovinski rat", nego su se dragovoljno prijavili. Rat je njihov a sloboda onih drugih. Prvi red smrti je njihov, a prvi redovi u dvoranama za isticanje su za one druge. Zašto narod preskače redove? - Je li svejedno, koliko je naroda u 'Narodu'? – Ili u zemlji?
Tako napisa gđa Zdenka Ćorkalo u „Hrvatskom slovu", broj 1043.
Poštovani,
„vučji čopor" i dalje nastavlja raditi svoje, i to nastavlja tamo gdje je stao - i kao da ne poznaje umora. Za ciljane teme biraju se i ciljani, tj. odabrani gosti. Tako je bilo i u jučerašnjoj emisiji „Nu2", u kojoj je sve pljuvalo i zaudaralo ustajalim zadahom 'hrvatofobije' – sve do do gadljivosti i prijezira. Ivan Aralica bi to nazvao „smradom trulih lešina"
U tih udarnih sat vremena i opet su se slušale mantre propale ideologije koja je od civiliziranog svijeta, uz fašizam i nacizam, svrstana u red tri najveća zla koja su pogodila čovječanstvo u 20. stoljeću. Riječ je o komunizmu, koji je još jedino u Kini, Sjevernoj Koreji i Hrvatskoj modus vivendi, zrak i voda onih koji politički vode i kroje sudbinu Hrvatske, i koji Hrvatsku i sve što počinje sa slovom „H" mrze iz petnih žila.
Kontradikcije, laži, grubo krivotvorenje povijesti... Sve to od jednoga stručnog i koliko je moguće objektivnog povjesničara nikada se ne bi smjele čuti; no kako taj dotični ne spada u tu kategoriju, i kako je riječ o emisiji gdje su ovakvi gosti itekako poželjni i redovita pojava. Naravno, sve je bilo za očekivati. Nažalost, u (ne)'stručnost' dotičnog profesora povijesti već smo se više puta uvjerili. Mogu samo reći. jadni oni studenti kojima taj lik predaje i prodaje ovu i ovakvu povijest!
I još reče da je bio HDZ-ovac i SDP-ovac, da je bio čak i sudionik „Domovinskog rata", iako je vješto zaobišao odgovor na pitanje koliko je trajala njegova ratna karijera?! „Život je samo jedan", reče jučer jedna draga osoba. - Iako nam ove riječi djeluju već pomalo kao otrcana fraza, one u sebi nose jednu veliku i univerzalnu istinu. Najlakše ju je ignorirati; no, prihvatimo li ju, shvatit ćemo da je tako malo stvari u životu vrijedno živciranja i pažnje koju im pridajemo.
Zato Te pozivam da u 99.-oj emisiji kršćanskog rocka zajedno ponovimo tu vječnu istinu – da je život samo jedan, i da ga treba čuvati – kao i vjeru koju smo dobili s majčinim mlijekom.
„Defending the Faith" će nam u tome pomoći. Njihov prvi i treći album – „Defender" i „Perfect Symmetry", koje skoro da nema nitko u svojoj glazbenoj arhivi; pjesme s tih albuma slušat ćemo u ovoj noći.
Ja sam pronašao put do njih; a Tebi šaljem ovaj link, da lakše pronađeš put do emisije kršćanskog rocka „Oni rokaju za Gospodina".
Ne zaboravi, oni su „Defending the Faith", oni u ovoj noći po drugi put rokaju za Gospodina!
Klikni na ovaj link – preko web-stranice 'Glasnika nade':
o. Anto Bobaš OP