Na zagrebačkom groblju Mirogoju, 4. siječnja, pokopan je svećenik dominikanac o. Zvonko Knežević, član Hrvatske dominikanske provincije koji je, u 67. godini života, 45. redovništva i 39. godini svećeništva, preminuo 29. siječnja u dominikanskom samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu. Sprovodne obrede u nazočnosti braće dominikanaca i sestara dominikanki, obitelji i rodbine te mnoštva prijatelja, vodio je provincijal Hrvatske dominikanske provincije, o. Slavko Slišković.
Na početku obreda Provincijal je rekao kako se na oproštaju od pokojnog brata Zvonka „S pouzdanjem molimo Bogu, u kojemu sve živi, da tijelo što ga raspadljivo predajemo da se vrati tamo odakle je i uzeto, uskrisi na neraspadljivost blaženih, a dušu mu pridruži broju svojih svetih i vjernih“.
Potom se od pokojnika oprostio i zahvalio mu na doprinosu koji je dao Provinciji ističući detalje iz njegovog redovničkog i svećeničkog života koje je proveo kao član Hrvatske dominikanske provincije služeći kao samostanski starješina u Rijeci, kao suprior, prior i ekonom te voditelj župnog Caritasa u Zagrebu te kao župni vikar u Gružu i Zagrebu.
Više godina bio je i vjeroučitelj, i to u osnovnim školama „Dobriša Cesarić“ i „Antun Gustav Matoš“ u Zagrebu. Provincijal je podsjetio i na važne službe koje je o. Zvonko vršio na razini Provincije: bio je član Provincijskoga vijeća, ekonom Provincije, učitelj postulanata, novaka i studenata te urednik Vjesnika Provincije.
U svojem prigodnom govoru Provincijal je istaknuo kako je o. Zvonko „Sve činio srcem i dušom. Čak i kad se približavala smrt, a bolest ga razdirala, nije se predavao. Do posljednjih mjeseci redovito je slavio svetu misu.“ Isto tako istaknuo je i kako se s velikom odgovornosti o. Zvonko odrekao i službe priora kad je više nije mogao vršiti na zadovoljavajućoj razini. „Volio je da svaki posao bude dobro odrađen, primjereno uređen i lijepo strukturiran. (…) Svojim smislom za zajedništvo, druženje, humor i smijeh davao je ljepotu samostanskom životu“, istaknuo je o. Slavko Slišković.
Provincijal se prisjetio i jedne propovijedi o. Zvonka kada je već bio veoma bolestan i svjestan blizine smrti – naglasivši njegove riječi kao svojevrstan „sažetak njegova života“. Tada je o. Zvonko posvjedočio: „Sudbonosno je samo jedno: Upoznati što se u Isusu Kristu događa i to prihvatiti svim srcem i svom dušom…
Potpuno predanje Bogu, posvemašnja spremnost slijediti Božji put, ma kako on bio težak, trnovit i krvav, slijediti ga dragovoljno iz ljubavi, ne iz prisile, nego iz predanja, sve do razapinjanja na križ i umiranja u strašnim mukama. A onda ujedno i provođenje svakog trenutka života u cjelovitoj zauzetosti za dobro svakog ljudskog bića“.
Na kraju govora o. Slavko Slišković istaknuo je da je o. Zvonka posljednji put vidio na Božić kada mu je na tradicionalan način njegova rodnoga kraja zaželio „Čestit Božić i porođenje Isusovo!“. On mu je, tada već teško govoreći, odgovorio: „Čestita ti duše Bogu došla!“. Upravo je tim riječima Provincijal završio svoj govor, zahvalivši o. Zvonku za njegov doprinos i služenje u krilu Hrvatske dominikanske provincije.
Nakon sprovodnih obreda, u samostansko-župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice slavljena je misa zadušnica koju je predslavio o. Ivan Iko Mateljan, prior samostana, dok je homiliju održao o. Mato Bošnjak, župnik Župe Kraljice sv. Krunice.
Na početku homilije o. Mato je naglasio kako se „od svojih pokojnika na groblju opraštamo uz križ našega Gospodina Isusa Krista koji im se stavlja uz uzglavlje, znak kojega su kršćani odabrali kao svoj životni smjer pod kojim će 'koračati ovim svijetom čineći dobro'“. „Budući da je križ taj znak njihovog odabira, onda on ostaje trajno urezan u njihov život.
Tako je bilo i s našim p. Zvonkom. Krstili su njega, a on je krštavao da se po križu rasvijetle sve one nejasnoće koje su ulazile u njegov život i u živote onih kojima se osjećao poslanim“, rekao je propovjednik.
Prisjećajući se posljednjih dana pokojnikova života o. Mato se prisjetio priče o patnji koja kaže da „Ništa ne počinje i ništa ne završava, a da nije plaćeno u boli jer smo mi rođeni u bolima drugoga, a umiremo u svojim vlastitima“. Propovjednik je istaknuo kako se moraju čuvati uspomene na naše pokojnike kako bismo potvrdili da smo vjerni svojim pokojnima, kako bi naši pokojnici s nama živjeli u našem sjećanju, kao što smatramo i da nas Isus neće nikada zaboraviti te da on želi da u svojim uspomenama čuvamo one koje smo voljeli.
Zatim se prisjetio kako je o. Zvonko pokazao svoj smisao za humor u brojnim situacijama, a sačuvao ga je i do kraja života. Rješavao je probleme osmijehom i suosjećanjem, osobito kao voditelj župnoga Caritasa kada je korisnicima pristupao s iskazivanjem punog dostojanstva da „pomoć nipošto ne ponižava, nego podiže“, istaknuo je propovjednik.
Na kraju homilije o. Mato je, uz zahvalu Bogu na darovanom subratu, obećao da će dominikanci i dalje nastaviti „širiti prijateljstvo, čuvati poštovanje, i nadasve ljubav koju je želio širiti o. Zvonko među onima kojima je bio poslan“.
izvor: dominikanci.hr
