Župljani Kraljice Svete krunice s ponekim hodo�asnikom iz drugih zagreba�kih župa, usmjerili su kormilo ovoga puta kroz nepreglednu ravnicu hrvatske Slavonije i Vojvodine kako bi upoznali isto�ne hrvatske krajeve te vojvođanska mjesta i gradove naseljene Hrvatima, Bunjevcima.

Ploveći nepreglednom slavonskom pu�inom prvi susret s Ilokom i franjeva�kim samostanom okupanim jesenjim suncem osvježili smo u dvorištu Ilo�kih podrume te pohodili grob patrona župne crkve, Svetog Ivana Kapistrana uz razgled franjeva�kog samostana s predivnim pogledom na zeleno i zlatno valovlje polja koje se stapa s rijekom, stvarajući prirodni dio njenih obala.

Nastavljajući mostom preko Dunava prispjeli smo u svetište Gospe Snježne na Tekijama te po upoznavanju s poviješću svetišta okrijepili duh na euharistijskom slavlju koje je predvodio naš župnik p. Ivan Marija, a pratio liturgijskim muziciranjem fr. Bonifacije, uz vokalnu pratnju nekoliko hodo�asnica zborašica. Ostavljajući ovo glavno marijansko svetište u Srbiji nad kojim se ponosno isti�e križ nad položenim polumjesecom, znak da je kršćanstvo odoljelo osmanlijama, uputili smo se u Petrovaradin te obišli crkvu u kojoj je kršten ban Josip Jela�ić, vidjeli njegovu rodnu kuću te prošetali petrovaradinskom tvrđavom sa Sahat kulom s koje je pucao veli�anstven pogled na blještavo, široko korito Dunava i Novi Sad.

Naša limena lađa nastavila se zibati uz već pomalo usnula vojvođanska sela i umorna obrana polja te smo, u smjeru Subotice, zastali posjetiti svetište Svete Marije Gospe od suza, Bunarić, glavno marijansko svetište Vojvodine na obodu Palićkog jezera, koje jednako revno �aste i katolici i pravoslavci, kao i mađarski vjernici katolici. U samom svetištu uz centralni Gospin oltarić, izgrađena je i katoli�ka i ortodoksna crkva, dok je iza centralnog oltarića izvor ljekovite vode.

Na Bunariću nam se pridružila sestra Nada koja djeluje u kući dominikanskih sestara u Subotici, pa smo naše veselo društvo obogatili još jednom dominikankom, uz sestru Ljubicu koja je bila s nama od ranih jutarnjih sati.

Došavši u Suboticu umorni, na ve�eru i odmor, neki hodo�asnici imali su snage i prošetali do centra Subotice, bilježeći svojim aparatima predivne noće vizure grada.

Okrijepljeni doru�kom krenuli smo u istraživanje suboti�kog duhovnog blaga te obišli mali, ali prelijepi centar s franjeva�kom crkvom, katedralom Svete Terezije sinagogom te šarenom gradskom vijećnicom, da bismo centralno misno slavlje imali u crkvi Svetog Jurja, uz koju se nalazi i kuća sestara dominikanki. Nedjeljno misno slavlje predvodio je novoimenovani biskup, mons. Ferenc Fazekas, koji odlu�no podupire hrvatsku vjersku zajednicu u Ba�koj. Kapelan župne crkve fr. Tomislav Vojnić, tavankućanin kao i naša sestra Nada, zajedno s ocem biskupom pridružio nam se nakon euharistijskog slavlja na obilasku Tavankuta, prethodno nas provevši kroz župnu crkvu Presvetog Srca Isusova. Lokalna turisti�ka zajednica Tavankuta koja je srce bunjeva�kih Hrvata, do�ekala nas je na ulazu u galeriju umjetni�kih prikaza od slame neobi�nim ulaznicama, lokalnim rakijama od meda, višnje i zerdelije (kajsije, marelice), koji su nas u prohladno kišovito nedjeljno popodne fino ugrijale i pripremile na razgled jednog tradicionalnog salaša i domaći objed.

Bunjevci su potomci doseljenika iz zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne, sjeverne Dalmacije i Like, katoli�ke vjere i ikavsko-štokavskog narje�ja i dijalekta, koji su pristigli u Ba�ku u nekoliko migracionih valova tijekom 17. stoljeća, a koje je ondašnje stanovništvo nazivalo Dalmatima i Ilirima, a u svojoj internoj tradicionalnoj komunikaciji uvijek su se nazivali Bunjevcima. Zna�aj našeg posjeta Bunjevcima možda nikada ne ćemo do kraja moći pojmiti.

Nakon so�nih kola�a s makom i orasima za koje smo diskretno zatražile recept, oprostili smo se od naših srda�nih Bunjevaca, od najudaljenijih ognjišta hrvatskoga naroda u ovom dijelu istoka Europe, prebirući po glasovitim stihovima opjevanih u dirljivoj pjesmi: "Ej salaši na sjeveru Ba�ke, u vama su pisme bunjeva�ke; a tambura tako lipo svira, ko da note par slavuja dira. (...) Ej Bunjevci na sjeveru Ba�ke, sa�uvajte pisme bunjeva�ke, pivajte ih još puno godina, vaša j' grana mala al je fina.(...)" dok su nas krupne kapi kiše poput suza ispraćale daleko od naših Bunjevaca.

Pred povratak u Hrvatsku zastali smo u karmelićanskoj crkvi Svetog Stjepana Kralja u Somboru u kojoj je na ovu nedjelju obilježena svetkovina Svete Terezije Avilske. Izmolili smo slavna otajstva krunice Blaženoj Djevici Mariji te litanije Reda Propovjednika. Poslušavši crtice iz povijesti ove crkve i samostana, obišli smo grob sluge Božjega, oca Gerarda Tome Stantića razmišljajući o snazi osjećaja pripadnosti i domoljublju koje osjećaju naši Hrvati tako daleko od Hrvatske.

Blago koje naš narod ima van granica domovine neprocjenjivo je i nesagledljivo u tako kratkom vremenu. Stoga je na nama da gajimo i njegujemo intenzivne međusobne odnose i stvaramo spone koje će nas zauvijek �vrsto povezati u jedno srce, jedan Duh i jedno ime - Hrvatska.

Ivana �uras

KOLO IGRA, TAMBURICA SVIRA

Kolo igra, tamburica svira,
Pisma je�i, ne da noći mira.
Svud se �uje, svud se šorom znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade!
Veseli se, svaki mu se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Nije majka rodila sinaka,
Ko što j’ sinak divnih Bunjevaka.
Nit’ će majka roditi junaka,
Ko Bunjevca, tak’a veseljaka.
Kolo vodi, svaki mu se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Ni divojke ne biše u nane,
Ko što j’ ćerka bunjeva�ke grane.
Svilu nosi, a zlatom se krasi,
Crne o�i, crne su joj vlasi.
Kolo igra, svaki joj se divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

Ori pismo, tambur’ tamburice,
Nek’ se �uju daleko ti žice.
Nek’ se gori, a i doli znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade!
Prelo kupi, nek’ se svako divi,
Nek’ se znade, da Bunjevac živi!

autor stihova: suboti�ki Bunjevac i peštanski student Nikola Kujundžić (1861-1906)

komponirao: Stipan Mukić (1838-1903), istaknuti subotiÄ�ki tamburaÅ¡