Kao poseban znak povezanosti s Djevicom Marijom, Kraljicom Sv. Krunice i Kraljicom Reda propovjednika koji još nazivaju i Redom krunice, dominikanci i dominikanke nose krunicu obješenu o remen kao sastavni dio svoje redovničke odjeće. Prilikom oblačenja dominikanski novak ili novakinja primaju, uz habit, veliku dominikansku krunicu sa svim otajstvima te se s krunicom i pokapaju.
Riječ „krunica“ umanjenica je riječi „kruna“, a prvi je upotrebljava mistik dominikanac bl. Henrik Suzon iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima da se međusobno darivaju krunama, vijencima ruža. Potaknut tim običajem, došao je na zamisao da i on Blaženoj Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža i stavi ga na glavu Marijina kipa. Tako je nastao dvostruk naziv: krunica i ružarij.
Stoljećima se smatralo da je sveti Dominik pokrenuo pobožnost svete krunice, no povijesna istraživanja pokazala su da je takav način moljenja postojao i ranije. Sigurno je da su dominikanci širili pobožnost moljenja krunice, da su je kroz povijest čuvali i promicali te da je Bratovština sv. krunice povjerena dominikancima. Tako je, primjerice, papa Pio V., dominikanac, uveo 1568. godine molitvu Zdravo, Marijo u Rimski časoslov čime je ona postala i službenom molitvom opće Crkve.
U 12. stoljeću širi se praksa moljenja 150 zdravomarija te nastaje Psaltir Zdravo, Marijo. Ovomu molitvenom ponavljanju Zdravo, Marijo dodalo se s vremenom i razmatranje evanđeoskih otajstava ili spominjanje Marijinih zasluga i kreposti. Dominikancu Jakovu Sprengeru († 1496.) pripisuje se podjelu na otajstva (radosna, žalosna i slavna). Njegov redovnički brat Alain de la Roche († 1475.), veliki apostol krunice, predlaže da se krunica moli u tri dijela po pet otajstava s razmatranjima pa je smatran utemeljiteljem današnjega načina moljenja krunice.
Uz promicanje pobožnosti moljenja svete krunice vezani su nastanci bratovština, uvođenje blagdana Kraljice Sv. Krunice te osnivanje kruničarskih zajednica. Same bratovštine sv. krunice nastale su vrlo rano tako što bi u njih dominikanci okupili molitelje krunice. Prvu bratovštinu krunice osnovao je netom spomenuti dominikanac Jakov Sprenger 1475. u dominikanskoj crkvi svetoga Andrije u Kölnu (odakle potječe i najstarija slika Bratovštine svete krunice iz 16. stoljeća).
Nakon ustanovljenja bratovštine u Kölnu, kruničarska se pobožnost počela širiti Europom. Papa Pio V. odredio je da bratovštine svete krunice smije osnivati samo Učitelj Reda propovjednika ili oni kojima on to povjeri. Članovi bratovštine krunice predstavljaju jedinstvo vjernika širom svijeta koji uz vlastite nakane uključuju nakane i potrebe svih članova te tako mole jedni za druge. Svaki član uključuje u molitvu i preminule članove bratovštine te tako svi članovi znaju da će i sami biti uključeni u molitvu stotina tisuća molitelja krunice i nakon svoje smrti.
Blagdan Kraljice Sv. Krunice uveo je papa Pio V. nakon što je za vrijeme bitke kod Lepanta 1571. godine molio s narodom krunicu te pobjedu kršćanske nad turskom vojskom pripisao Blaženoj Djevici Mariji. U znak zahvalnosti za ovu veliku i važnu pobjedu kršćanstva, koja se dogodila 7. listopada, Papa Pio V. ustanovio je 1572. blagdan Gospe od Pobjede, a njegov nasljednik papa Grgur XIII. 1573. godine preimenovao ga je te se sve do danas slavi i naziva blagdan Kraljice Sv. Krunice.
Nakon bitke kod Lepanta dominikanci se sve više posvećuju širenju pobožnosti krunice. Kruničarsku zajednicu Vječni ružarij osnovao je 1630. dominikanac Timotej Ricci kako bi se u svijetu neprestano molila krunica. Članovi zajednice prihvaćaju jednom na godinu u određeni mjesec, dan i sat (danju ili noću) provesti u molitvi krunice i svojim osobnim molitvama jedan sat. Upisom u zajednicu novi član dobiva godišnji dan svoje molitve dok je sat svake godine različit.
Zajednicu Žive krunice osnovala je službenica Božja Paulina Marija Jaricot u Lyonu 1826. godine. To je društvo molitelja krunice koji se skupljaju u „vijenac“ od dvadeset osoba i među sobom dijele dvadeset otajstava Gospine krunice. Obvezuju se da će svakoga dana izmoliti određenu deseticu razmatrajući jedno otajstvo krunice. Na taj način jedan „vijenac“ izmoli svakog dana sva otajstva Gospine krunice (radosna, žalosna, slavna te otajstva svjetla). Konačno, papa Pio IX. 1877. godine predao je Dominikanskomu redu upravu i promicanje kruničarskih zajednica Žive krunice i Vječnoga ružarija.
Izvor: knjižica Sveti Dominik i Red propovjednika
