„Svi ste vi jedan u Kristu Isusu“ – Hodočašće župe Kraljice Svete Krunice u Poljsku

29. 4. – 3. 5. 2026.

U noći s utorka na srijedu 29. travnja 2026. mnoštvo hodočasnika krenulo je na još jedan put u nadi da će upoznati nova sveta mjesta u kojima se časte svetci Katoličke Crkve, ali jednako tako da će zapravo ponovo spoznati da je jedini Put kojim treba kročiti Gospodin Isus Krist, Put do kojeg smo se mnogi izgubili u bespućima svakodnevne zbiljnosti.

Put je trajao sve do podneva, preko Krapine, Maribora, Beča i Brna sve do Wieliczke, mjesta za koje nismo mogli pretpostaviti koliko je nestvarno i zapanjujuće dok smo ulazili u rudnik soli. Rudnik koji s punim pravom zaslužuje zaštitu UNESCO-a jer je doista svjetska baština. Silazak  drvenim stubama ispočetka djeluje pitomo, ali nižu se stube i stube, nikad im kraja ni konca. Idemo na dubinu od 135 metara, dobrih šest zgrada od sedam katova. Nestvarno i nezamislivo!  Davno prije, već 5 i po tisuća godina ovdje se vadila sol nastala  isparavanjem morske vode. Ostatak tog mora je jedno jezero , koje je na mjestima duboko i 90 metara. Vjerojatno samo jedan djelić podzemnih čuda od kojih smo mi vidjeli tek mrvičak. Hodnici, poduprti čvrstim balvanima, dugi su i 300 nezamislivih kilometara! Rimljani su rudnik nazivali Magnum Sal (Velika sol), kako se taj podatak spominje oko 1124. Vojvoda, a kasnije kralj Premislav, dao je osnovati grad kao naselje za rudare soli. Pred nama se otvaraju prave dvorane s kipovima od soli, radovi nadarenih rudara, alati, konopi, vitla, čak i preparirani konji kao vučne životinje. Ono što zaustavlja dah jest ogromna dvorana koju nazivlju katedralom u kojoj je, naravno, sve od soli, reljef Posljednje večere, kip pape Ivana Pavla Drugog, pa čak i blještavi lusteri su od kristala soli. Bljeskali su foto aparati, mobiteli. Jedinstvena prilika za fotografiranje na tom nevjerojatnom mjestu. Ako ni za što drugo, što od straha i klaustrofobije, što od neugode spuštanja u dubinu, vrijedilo je taj prostor vidjeti i pokloniti se ljudskoj ruci tisuća bezimenih rudara koji su to sve sagradili, ali koji su vjerojatno ostali zauvijek u bespućima bezbrojnih hodnika. Legenda kaže da je sveta Kinga Poljska, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., zaštitnica Poljske i Litve, pomoćnica siromašnih i gubavih bacila svoj zaručnički prsten u rudnik Maramure u Mađarskoj, koji je čudesno putovao sa solima do Wieliczske gdje su ga rudari pronašli te joj u čast podigli spomenik. Naravno, od soli. 1999. papa Ivan Pavao II. Ju je proglasio sveticom. Koliko god bili oduševljeni i zapanjeni čudesnim rudnikom, njegovim dvoranama, pa čak i dvoranama za vjenčanja i restoranima, ipak je bilo olakšavajuće ući u staro klimavo dizalo koje nas je vratilo na svjetlo dana!

U krakovskoj dominikanskoj crkvi Svetog Trojstva, i baš na spomendan svete Katarine Sijenske, talijanske dominikanke, svetice, mističarke i crkvene naučiteljice, njegovateljice bolesnih od kuge, slavili smo svetu misu koju je predslavio naš župnik Ivan Marija Tomić uz suslavlje s đakonom Jordanom Jakovom Vukovićem. Istaknuto je  da je Katarina Sijenska, takoreći nepismena redovnica, postala naučiteljica Katoličke Crkve. Njezina velika uloga je bila vratiti papu Grgura XI. Iz avignonskog sužanjstva, o kojem talijanski vjernici vole reći d je bilo „babilonsko“ nakon 70 godina izgnanstva ponovo u Rim. 1999. Katarinu je papa Ivan Pavao II. proglasio suzaštitnicom Europe. U crkvi je pokopan i sveti Hijacint, ili kako ga Poljaci nazivlju Jacek, dominikanac, kojem je sveti Dominik dao svoj očinski blagoslov kako bi Red uhvatio dubok korijen u Hijacintovoj domovini, da se  evanđelje i tamo propovijeda poganima. Kao polje rada mjesni biskup Ivo je hijacintu i braći dao crkvicu Svetog Trojstva  koja je blagoslovljena 1223.kada su se mladi Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima. Tako je osnovano još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Njega je čekala i misija u Pruskoj koja je ratovala protiv Poljske. Čitav Hijacintov životni put bio je zapravo hodočašće k Bogu. Njegov put je na simboličan način i prijelaz preko rijeke Visle preko koje je rasprostro svoj plašt te po vodi prešao kao po suhu noseći Presveti oltarski sakrament i kip Blažene Djevice Marije. Svijetao primjer na Putu prema Istini i Životu. Kardinal Stanislav Dziwisz ga je okarakterizirao kao „uzor svećenik za teška vremena“ jer „evangelizacija ne čeka povoljnu situaciju, ona je moguća i u velikoj nevolji“. Tako je sveti Hijacint ostao „svećenik u teškim vremenima ispunjavajući blaga koja je Krist stavio u njegove svećeničke ruke: euharistiju i Isusovu Majku“.

Wadowice – rodno mjesto svetog Ivana Pavla II. Također je obvezno hodočasničko mjesto svakog hodočasnika koji posjeti ovaj grad, a posebice za nas Hrvate koji smo imali sreću živjeti u njegovo vrijeme, pa i blisko se s njime susresti. Wadowice se nalaze 50-ak kilometara od Krakova, u dijelu koji se tako lijepo nazivlje „bijela Hrvatska“. Po legendi  grad je osnovao Wad ili Wlad, što je skraćenica od Wladislaw, Grad se spominje od 14. stoljeća. Tu se nalazi rodna kuća našeg pape koja je danas muzej s predmetima i dokumentima iz njegova života. Čak i pištolj kojim je u Rimu 1981. izvršen na njega atentat, posuđen muzeju, a kojeg inače čuva Muzej talijanske policije u Rimu.

Kalwaria Zebrzydowska, jedinstveno hodočasničko mjesto s prekrasnim parkom i svetištem, crkvom Raspeća na gori Žar. Osnovao ju je 1602. vojvoda Nikolaj Zebrzdowsky po uzoru na topografiju Jeruzalema. Bazilika je pod zaštitom UNESCO-a. Slika Gospe od Plača iz 1641. donesena je u glavnu baziliku, prekrasno urešena, pred kojom smo joj u zahvalu za uslišane molitve i sadašnje nakane otpjevali nekoliko hrvatskih marijanskih pjesama. Bogu hvala. Tijekom Velikog tjedna ovdje se održava impresivni križni put po uzoru na Golgotu i tijekom kolovoškog oprosta na Veliku Gospu. Kalvarija je pored Jasne Gore najvažnije hodočasničko mjesto u Poljskoj. Ovdje se mogu primiti iste milosti kao i u samom Jeruzalemu. Među spomenicima, koji svjedoče o visokoj duhovnoj kulturi Poljaka su i dva pustinjačka doma: Pet poljske braće i Sveta Rozalija. Sveti papa Ivan Pavao II. U mladosti je više puta boravio u svetištu i njegovim stazama te mu, kao već papa, dodijelio naslov male bazilike (lat. basilica minor).

Što god bi čovjek htio reći ili napisati o koncentracijskom logoru Auschwitzu, a da već nije izrečeno ili napisano, svejedno ne pronalazi riječi koje bi opisale kako se osjeća na tom strašnom mjestu gdje su stradali Ljudi jer ljudi su ljudi. Ako nikad nismo doživjeli riječi sv. Pavla upućene Galaćanima „nema više Židov–Grk, nema više rob–slobodnjak. Nema više muško–žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“, onda ih možemo doživjeti sada. Jer doista nema. Stradao je Čovjek. Mnogobrojne zgrade od cigle redaju se jedna preko puta druge. Visoki jablanovi  drhte na proljetnom vjetru, matoševski rečeno „kao da su samci usred svemira“ i nebo je vedro, s ponekim prozračnim pahuljastim oblačkom, prašnjave staze i prazne osmatračnice, bodljikava žica… i tišina! Tek zvuk koraka posjetitelja. Zar je moguće išta reći o onoj minijaturnoj dječjoj cipelici u gomili pocrnjelih cipela? Od djeteta bez imena i prezimena ostala je samo cipelica. Zar je to doista sve? Ni imena, ni prezimena. Ništa. Kovčezi koji nigdje ne putuju, koji su doputovali i zauvijek ostali. Drvene klompe u kojima su još uvijek obrisi stopala nevidljivih ljudi koji putuju u Ništa. U glavi mi protječu prizori iz filmova snimljenih na teme stradanja u KL Auschwitzu i na trenutke mi se učini da će se pojaviti netko živ, neka lijepa mlada žena u cipelama s visokom potpeticom, neki dječak „u prugastoj pidžami“, neki pijanist i reći: „Ljudi, vi ste to samo sanjali! To je film o ružnom, jezovitom snu!“ Ali ne, ništa. Groza prolazi tijelom! I mi Hrvati imamo svoja stratišta, svoje Hude jame, Bleiburge, Jazovke, Škabrnje, Vukovare… I mi smo Ljudi. I zato vas razumijemo!... Na zidovima fotografije. Neke bezimene, neke s imenima: Leon, Jan, Deliana, Stanislav, Hana, Rahela… i tako u nedogled. Na kraju potresna ćelija svetca Katoličke Crkve, Maksimilijana Kolbea, franjevca i konventualca, utemeljitelja Vojske Bezgrešne, kojem je Bezgrešna Marija u viziji ponudila bijelu i crvenu krunu, nudeći da izabere jednu. On je odabrao obje. Jedna je simbol svetosti, druga mučeništva. Maksimilijan Kolbe, broj 16670 i kako kaže „u Isusu Kristu spreman trpjeti i više“, mučenik Katoličke Crkve, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, dragovoljno je dao život za zatočenika Franju Gajownieczeka, oca brojne obitelji tješeći uznike, moleći, pjevajući, bivao dušom i pastirom mnogima, svjetlo samoga Isusa Krista u tami zloglasnog vremena. Svi smo mi Jedan u Isusu Kristu! Da je izliti na papir sve dojmove svih hodočasnika, danima bi se pisao ovaj putopis.

Okrjepu duha treba doživjeti u još jednom velikom hodočasničkom mjestu, svetištu Gospe Čenstohovske, Jasnoj Gori, jednom od najznačajnijih marijanskih svetišta na svijetu, ravnom i ništa manje važnijem od Lourdesa, Fatime, Rima, Santiaga de Compostella, Gospe Guadalupske. Simbol je to vjerske i političke borbe poljskog naroda za slobodu, srce Poljske i nacionalno svetište koje godišnje posjeti više od 4 milijuna hodočasnika. Čenstohova je nastala u 11. stoljeću i bila je, dakako, malen gradić u odnosu na sadašnju svoju veličinu. Predaja kaže da je čuvenu ikonu Gospe Čenstohovske naslikao sveti Luka evanđelist, premda se mnoga Gospina svetišta kunu da ju je on naslikao, premda se vjerojatno radi o njegovoj slikarskoj školi i umjetnicima koji su slikali po uzoru na svetog Luku. Sam okvir, predaja kaže, izradio je Isus Krist jer je bio stolar. Bilo-ne bilo tako, vjerničkoj duši je milo. Kroz mnoga vremena samostan i crkva bili su metom raznih osvajanja i rušilačkih pohoda pa je i sveta ikona oštećena. Zapis kaže  da je jedan bjesomučni napadač bacio ikonu na pod pri čemu je ona pukla na tri dijela. Razbojnik je isukao mač i udario Gospu u glavu, te je nakon toga oslijepio. Drugom razbojniku, koji je također učinio isto, isto se i dogodilo. I danas se na Gospinu licu vide dvije uzdužne brazgotine, dva ožiljka koje vjernici doživljavaju Gospinim suzama. Mnogi su napadači, poput Šveđana, razarali i napadali poljske gradove, ubijali malobrojne Poljake u bitkama, ali zahvaljujući Blaženoj Djevici Mariji, iako slabiji i malobrojniji, uspjeli su se obraniti te ju je tadašnji kralj proglasio Kraljicom Poljske. Ikonu se nazivlje i Crnom Madonom iako je ona smeđe boje, simbolom njezina čovještva, dok plava boja haljine simbolizira transcendentnost, a ljiljani znače čistoću, zlatna boja  kraljevske odlike. Marijina ruka pokazuje na Isusa koji u ruci drži Sveto pismo, kao da nam kaže „učinite sve što vam kaže“ ili možda „u Njega gledajte“. A Isus pokazuje na Nju, svoju Majku koju je nama dao za majku. Isus im crvenu mučeničku haljinu kao što je i unutarnja boja Marijine haljine. Križni put, kojim smo hodili, završava kod impozantnog kipa pape Ivana Pavla II. Koji s uzdignutom rukom pozdravlja i blagoslivlja one koji su spremni poći Pute Istine i Života. 1953. odlukom nadbiskupa Stefana  Wyszynskog, zvanog „primasom tisućljeća“, svojevrsnog duhovnog prethodnika pape Ivana Pavla II. I koji je spasio dušu i identitet poljskog naroda u komunističkim vremenima, svake večeri u 21 sat pred ikonom Gospe Čenstohovske, moli se krunica i to na jezicima svih naroda koji tad hodočaste na Jasnu Goru. Nacisti, ali komunisti su u  Wyszynskom vidjeli opasnost te su vrlo snažno udarili na Crkvu. Ali on se uzdao u Bogorodicu rekavši „sve sam predao Mariji  Bogorodici i dobro sam učinio“. Tako je pomogao duši poljskog naroda preživjeti komunizam. I samom Kardinalu Wojtyli je na konklavi rekao: „Ako te odaberu, nemoj odbiti“.

Predzadnjeg dana našeg hodočašća posjetili smo dva važna hodočasnička mjesta: svetište Milosrdnog Isusa i kapelu u kojoj se nalazi grob svete Faustine Kowalske. Svetište je građeno između 1999. i 2002. i posvećeno je Božanskom Milosrđu odlukom pape Ivana Pavla II. Svetište je također posjetio i papa Benedikt XVI. Od 1891. na tom mjestu nalazio se samostan sestara Naše Gospe od Milosti u kojem je sveta Faustina provela 13 godina primajući izvanredne milosti koje je opisala u svom glasovitom Dnevniku. Imala je darove kontemplacije, proroštva,  vizije, mogućnost vidjeti stanje ljudske duše, apsolutnu intuiciju, umiruće grešnike i mistične zaruke sa Spasiteljem stigme. Njezin ispovjednik Jozef Andrasz započeo je pobožnost Božanskom Milosrđu preko istoimene slike koju je naslikao Adolf Hyla. 1966. posmrtni Faustinini ostatci su preneseni u kapelu današnjeg svetišta. Papa Ivan Pavao II. blagoslovio je sliku te cijeli svijet posvetio Božanskom Milosrđu. Blizu svetišta nalazi se staro groblje vojnika iz Prvog svjetskog rata. Nijedno ratno groblje nije, nažalost, bez Hrvata. Tako i ovo. Pa pokoj njihovim dušama.

Kraljevski grad u starom dijelu grada Krakova je spomenik kulture, duhovnosti i burne povijesti poljskog naroda. Impresivno je hodati kraljevskom cestom kojom su poljski kraljevi ceremonijalno prolazili tijekom svoje krunidbe do Wawela i tvrđave Barbakan. Katedrala svetih Stanislava i Waclava smatra se nacionalnim svetištem u kojem su pokopane mnoge kraljevske obitelji i znamenite poljske osobe politike, duhovnog i kulturnog života: Tadeusz Kosciuszko, vojskovođa i borac za slobodu, koji je dospio i do SAD-a te sudjelovao i u gradnji znamenite vojne utvrde West Point. U Australiji postoji planinski vrh koji nosi ime Mount Kosciuszko. Imao je i američko državljanstvo, ali mnoge nagrade je koristio za otkup robova i njihovo obrazovanje; Jan III. Sobjeski, jedan od najznačajnijih poljskih vladara iz razdoblja švedske agresije, sjajni vojskovođa u borbi s Turcima kod Beča 1683.; Jadwiga Anžuvinska, poljska i  litavska kraljica iz 14. stoljeća, kćer Elizabete Kotromanić, unuka bosanskog kralja Stjepana II. Kotromanića, žena vrlo angažirana u političkom, diplomatskom i kulturnom životu, osnivačica bolnica pa i jedne biskupije u Vilniusu! No, kako god bilo, bio ti kralj ili vojvoda, svijetla kraljica, naš Ivan Gundulić kaže: „Smrt ne gleda ničije lice / jednako se od nje tlače / siromaške kućarice / i kraljevske tej polače / ona upored meće i valja / stara i mlada, roba i kralja.“ Isti je pepeo ispod velebno ukrašenih, mramorno-zlatnih sarkofaga i zemljanog humka po kojem raste trava.

Krakovska bazilika svete Marije je još jedna gotička ljepotica iz 14. stoljeća u blizini središnjeg krakovskog trga na kojem vrvi užurbani život i mnoštvo turista. Bazilika je visoka 80 metara s dva nejednaka tornja, koja su podizala, kako priča kaže, dvojica braće. Nisu išla u Emaus, nego su se posvađala i jedan je ubio drugog. Zato je jedan toranj kraći od drugog. Tako kažu. Svakog punog sata, čuje se zvuk u spomen na trubača iz 13. stoljeća koji je ranjen u grlo dok je mještanima javljao da Mongoli napadaju grad. Taj zvuk emitira poljska nacionalna radio postaja.

I na kraju, nadajući se da smo ispunili dušu i malo više zavirili u svoju dušu i osvijetlili je Božjom svjetlošću, hitamo prema posljednjoj točki našeg hodočašća, u austrijsko svetište Mariazell, odati hvalu našoj Majci koja nas je pratila cijelim putem. Kako reče naš župnik Ivan Marija, svako je hodočašće ne samo prilika vidjeti nešto novo, druge gradove, predjele, druge ljude, nego i svojevrsni put od sebe do Boga. Na tom putu potrebno je vidjeti i ona mjesta na kojima smo slabi i koja nas pritišću. Isus je rekao da dođemo k Njemu svi koji smo opterećeni i On će nas odmoriti. On je ta Stijena i Put, oslonac, zaglavni kamen. Ostaje pitanje svakom ponaosob: jesmo li se približili Kristu više nego prije.

Parafrazirajući svetog Ivana evanđelista, mogli bismo reći da smo doživjeli tisuću ljepota na čudesnim svetim mjestima na ovom izvrsno organiziranom hodočašću i kad bi se sve popisalo što smo vidjeli i doživjeli, ne bi obuhvatile sve knjige, putopisi i reportaže. Jedno je važno: svi smo mi jedan u Kristu Isusu.

 

Vjera Mrvel

29. 4. – 3. 5. 2026.

U noći s utorka na srijedu 29. travnja 2026. mnoštvo hodočasnika krenulo je na još jedan put u nadi da će upoznati nova sveta mjesta u kojima se časte svetci Katoličke Crkve, ali jednako tako da će zapravo ponovo spoznati da je jedini Put kojim treba kročiti Gospodin Isus Krist, Put do kojeg smo se mnogi izgubili u bespućima svakodnevne zbiljnosti.

Put je trajao sve do podneva, preko Krapine, Maribora, Beča i Brna sve do Wieliczke, mjesta za koje nismo mogli pretpostaviti koliko je nestvarno i zapanjujuće dok smo ulazili u rudnik soli. Rudnik koji s punim pravom zaslužuje zaštitu UNESCO-a jer je doista svjetska baština. Silazak  drvenim stubama ispočetka djeluje pitomo, ali nižu se stube i stube, nikad im kraja ni konca. Idemo na dubinu od 135 metara, dobrih šest zgrada od sedam katova. Nestvarno i nezamislivo!  Davno prije, već 5 i po tisuća godina ovdje se vadila sol nastala  isparavanjem morske vode. Ostatak tog mora je jedno jezero , koje je na mjestima duboko i 90 metara. Vjerojatno samo jedan djelić podzemnih čuda od kojih smo mi vidjeli tek mrvičak. Hodnici, poduprti čvrstim balvanima, dugi su i 300 nezamislivih kilometara! Rimljani su rudnik nazivali Magnum Sal (Velika sol), kako se taj podatak spominje oko 1124. Vojvoda, a kasnije kralj Premislav, dao je osnovati grad kao naselje za rudare soli. Pred nama se otvaraju prave dvorane s kipovima od soli, radovi nadarenih rudara, alati, konopi, vitla, čak i preparirani konji kao vučne životinje. Ono što zaustavlja dah jest ogromna dvorana koju nazivlju katedralom u kojoj je, naravno, sve od soli, reljef Posljednje večere, kip pape Ivana Pavla Drugog, pa čak i blještavi lusteri su od kristala soli. Bljeskali su foto aparati, mobiteli. Jedinstvena prilika za fotografiranje na tom nevjerojatnom mjestu. Ako ni za što drugo, što od straha i klaustrofobije, što od neugode spuštanja u dubinu, vrijedilo je taj prostor vidjeti i pokloniti se ljudskoj ruci tisuća bezimenih rudara koji su to sve sagradili, ali koji su vjerojatno ostali zauvijek u bespućima bezbrojnih hodnika. Legenda kaže da je sveta Kinga Poljska, kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV., zaštitnica Poljske i Litve, pomoćnica siromašnih i gubavih bacila svoj zaručnički prsten u rudnik Maramure u Mađarskoj, koji je čudesno putovao sa solima do Wieliczske gdje su ga rudari pronašli te joj u čast podigli spomenik. Naravno, od soli. 1999. papa Ivan Pavao II. Ju je proglasio sveticom. Koliko god bili oduševljeni i zapanjeni čudesnim rudnikom, njegovim dvoranama, pa čak i dvoranama za vjenčanja i restoranima, ipak je bilo olakšavajuće ući u staro klimavo dizalo koje nas je vratilo na svjetlo dana!

U krakovskoj dominikanskoj crkvi Svetog Trojstva, i baš na spomendan svete Katarine Sijenske, talijanske dominikanke, svetice, mističarke i crkvene naučiteljice, njegovateljice bolesnih od kuge, slavili smo svetu misu koju je predslavio naš župnik Ivan Marija Tomić uz suslavlje s đakonom Jordanom Jakovom Vukovićem. Istaknuto je  da je Katarina Sijenska, takoreći nepismena redovnica, postala naučiteljica Katoličke Crkve. Njezina velika uloga je bila vratiti papu Grgura XI. Iz avignonskog sužanjstva, o kojem talijanski vjernici vole reći d je bilo „babilonsko“ nakon 70 godina izgnanstva ponovo u Rim. 1999. Katarinu je papa Ivan Pavao II. proglasio suzaštitnicom Europe. U crkvi je pokopan i sveti Hijacint, ili kako ga Poljaci nazivlju Jacek, dominikanac, kojem je sveti Dominik dao svoj očinski blagoslov kako bi Red uhvatio dubok korijen u Hijacintovoj domovini, da se  evanđelje i tamo propovijeda poganima. Kao polje rada mjesni biskup Ivo je hijacintu i braći dao crkvicu Svetog Trojstva  koja je blagoslovljena 1223.kada su se mladi Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima. Tako je osnovano još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Njega je čekala i misija u Pruskoj koja je ratovala protiv Poljske. Čitav Hijacintov životni put bio je zapravo hodočašće k Bogu. Njegov put je na simboličan način i prijelaz preko rijeke Visle preko koje je rasprostro svoj plašt te po vodi prešao kao po suhu noseći Presveti oltarski sakrament i kip Blažene Djevice Marije. Svijetao primjer na Putu prema Istini i Životu. Kardinal Stanislav Dziwisz ga je okarakterizirao kao „uzor svećenik za teška vremena“ jer „evangelizacija ne čeka povoljnu situaciju, ona je moguća i u velikoj nevolji“. Tako je sveti Hijacint ostao „svećenik u teškim vremenima ispunjavajući blaga koja je Krist stavio u njegove svećeničke ruke: euharistiju i Isusovu Majku“.

Wadowice – rodno mjesto svetog Ivana Pavla II. Također je obvezno hodočasničko mjesto svakog hodočasnika koji posjeti ovaj grad, a posebice za nas Hrvate koji smo imali sreću živjeti u njegovo vrijeme, pa i blisko se s njime susresti. Wadowice se nalaze 50-ak kilometara od Krakova, u dijelu koji se tako lijepo nazivlje „bijela Hrvatska“. Po legendi  grad je osnovao Wad ili Wlad, što je skraćenica od Wladislaw, Grad se spominje od 14. stoljeća. Tu se nalazi rodna kuća našeg pape koja je danas muzej s predmetima i dokumentima iz njegova života. Čak i pištolj kojim je u Rimu 1981. izvršen na njega atentat, posuđen muzeju, a kojeg inače čuva Muzej talijanske policije u Rimu.

Kalwaria Zebrzydowska, jedinstveno hodočasničko mjesto s prekrasnim parkom i svetištem, crkvom Raspeća na gori Žar. Osnovao ju je 1602. vojvoda Nikolaj Zebrzdowsky po uzoru na topografiju Jeruzalema. Bazilika je pod zaštitom UNESCO-a. Slika Gospe od Plača iz 1641. donesena je u glavnu baziliku, prekrasno urešena, pred kojom smo joj u zahvalu za uslišane molitve i sadašnje nakane otpjevali nekoliko hrvatskih marijanskih pjesama. Bogu hvala. Tijekom Velikog tjedna ovdje se održava impresivni križni put po uzoru na Golgotu i tijekom kolovoškog oprosta na Veliku Gospu. Kalvarija je pored Jasne Gore najvažnije hodočasničko mjesto u Poljskoj. Ovdje se mogu primiti iste milosti kao i u samom Jeruzalemu. Među spomenicima, koji svjedoče o visokoj duhovnoj kulturi Poljaka su i dva pustinjačka doma: Pet poljske braće i Sveta Rozalija. Sveti papa Ivan Pavao II. U mladosti je više puta boravio u svetištu i njegovim stazama te mu, kao već papa, dodijelio naslov male bazilike (lat. basilica minor).

Što god bi čovjek htio reći ili napisati o koncentracijskom logoru Auschwitzu, a da već nije izrečeno ili napisano, svejedno ne pronalazi riječi koje bi opisale kako se osjeća na tom strašnom mjestu gdje su stradali Ljudi jer ljudi su ljudi. Ako nikad nismo doživjeli riječi sv. Pavla upućene Galaćanima „nema više Židov–Grk, nema više rob–slobodnjak. Nema više muško–žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu“, onda ih možemo doživjeti sada. Jer doista nema. Stradao je Čovjek. Mnogobrojne zgrade od cigle redaju se jedna preko puta druge. Visoki jablanovi  drhte na proljetnom vjetru, matoševski rečeno „kao da su samci usred svemira“ i nebo je vedro, s ponekim prozračnim pahuljastim oblačkom, prašnjave staze i prazne osmatračnice, bodljikava žica… i tišina! Tek zvuk koraka posjetitelja. Zar je moguće išta reći o onoj minijaturnoj dječjoj cipelici u gomili pocrnjelih cipela? Od djeteta bez imena i prezimena ostala je samo cipelica. Zar je to doista sve? Ni imena, ni prezimena. Ništa. Kovčezi koji nigdje ne putuju, koji su doputovali i zauvijek ostali. Drvene klompe u kojima su još uvijek obrisi stopala nevidljivih ljudi koji putuju u Ništa. U glavi mi protječu prizori iz filmova snimljenih na teme stradanja u KL Auschwitzu i na trenutke mi se učini da će se pojaviti netko živ, neka lijepa mlada žena u cipelama s visokom potpeticom, neki dječak „u prugastoj pidžami“, neki pijanist i reći: „Ljudi, vi ste to samo sanjali! To je film o ružnom, jezovitom snu!“ Ali ne, ništa. Groza prolazi tijelom! I mi Hrvati imamo svoja stratišta, svoje Hude jame, Bleiburge, Jazovke, Škabrnje, Vukovare… I mi smo Ljudi. I zato vas razumijemo!… Na zidovima fotografije. Neke bezimene, neke s imenima: Leon, Jan, Deliana, Stanislav, Hana, Rahela… i tako u nedogled. Na kraju potresna ćelija svetca Katoličke Crkve, Maksimilijana Kolbea, franjevca i konventualca, utemeljitelja Vojske Bezgrešne, kojem je Bezgrešna Marija u viziji ponudila bijelu i crvenu krunu, nudeći da izabere jednu. On je odabrao obje. Jedna je simbol svetosti, druga mučeništva. Maksimilijan Kolbe, broj 16670 i kako kaže „u Isusu Kristu spreman trpjeti i više“, mučenik Katoličke Crkve, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, dragovoljno je dao život za zatočenika Franju Gajownieczeka, oca brojne obitelji tješeći uznike, moleći, pjevajući, bivao dušom i pastirom mnogima, svjetlo samoga Isusa Krista u tami zloglasnog vremena. Svi smo mi Jedan u Isusu Kristu! Da je izliti na papir sve dojmove svih hodočasnika, danima bi se pisao ovaj putopis.

Okrjepu duha treba doživjeti u još jednom velikom hodočasničkom mjestu, svetištu Gospe Čenstohovske, Jasnoj Gori, jednom od najznačajnijih marijanskih svetišta na svijetu, ravnom i ništa manje važnijem od Lourdesa, Fatime, Rima, Santiaga de Compostella, Gospe Guadalupske. Simbol je to vjerske i političke borbe poljskog naroda za slobodu, srce Poljske i nacionalno svetište koje godišnje posjeti više od 4 milijuna hodočasnika. Čenstohova je nastala u 11. stoljeću i bila je, dakako, malen gradić u odnosu na sadašnju svoju veličinu. Predaja kaže da je čuvenu ikonu Gospe Čenstohovske naslikao sveti Luka evanđelist, premda se mnoga Gospina svetišta kunu da ju je on naslikao, premda se vjerojatno radi o njegovoj slikarskoj školi i umjetnicima koji su slikali po uzoru na svetog Luku. Sam okvir, predaja kaže, izradio je Isus Krist jer je bio stolar. Bilo-ne bilo tako, vjerničkoj duši je milo. Kroz mnoga vremena samostan i crkva bili su metom raznih osvajanja i rušilačkih pohoda pa je i sveta ikona oštećena. Zapis kaže  da je jedan bjesomučni napadač bacio ikonu na pod pri čemu je ona pukla na tri dijela. Razbojnik je isukao mač i udario Gospu u glavu, te je nakon toga oslijepio. Drugom razbojniku, koji je također učinio isto, isto se i dogodilo. I danas se na Gospinu licu vide dvije uzdužne brazgotine, dva ožiljka koje vjernici doživljavaju Gospinim suzama. Mnogi su napadači, poput Šveđana, razarali i napadali poljske gradove, ubijali malobrojne Poljake u bitkama, ali zahvaljujući Blaženoj Djevici Mariji, iako slabiji i malobrojniji, uspjeli su se obraniti te ju je tadašnji kralj proglasio Kraljicom Poljske. Ikonu se nazivlje i Crnom Madonom iako je ona smeđe boje, simbolom njezina čovještva, dok plava boja haljine simbolizira transcendentnost, a ljiljani znače čistoću, zlatna boja  kraljevske odlike. Marijina ruka pokazuje na Isusa koji u ruci drži Sveto pismo, kao da nam kaže „učinite sve što vam kaže“ ili možda „u Njega gledajte“. A Isus pokazuje na Nju, svoju Majku koju je nama dao za majku. Isus im crvenu mučeničku haljinu kao što je i unutarnja boja Marijine haljine. Križni put, kojim smo hodili, završava kod impozantnog kipa pape Ivana Pavla II. Koji s uzdignutom rukom pozdravlja i blagoslivlja one koji su spremni poći Pute Istine i Života. 1953. odlukom nadbiskupa Stefana  Wyszynskog, zvanog „primasom tisućljeća“, svojevrsnog duhovnog prethodnika pape Ivana Pavla II. I koji je spasio dušu i identitet poljskog naroda u komunističkim vremenima, svake večeri u 21 sat pred ikonom Gospe Čenstohovske, moli se krunica i to na jezicima svih naroda koji tad hodočaste na Jasnu Goru. Nacisti, ali komunisti su u  Wyszynskom vidjeli opasnost te su vrlo snažno udarili na Crkvu. Ali on se uzdao u Bogorodicu rekavši „sve sam predao Mariji  Bogorodici i dobro sam učinio“. Tako je pomogao duši poljskog naroda preživjeti komunizam. I samom Kardinalu Wojtyli je na konklavi rekao: „Ako te odaberu, nemoj odbiti“.

Predzadnjeg dana našeg hodočašća posjetili smo dva važna hodočasnička mjesta: svetište Milosrdnog Isusa i kapelu u kojoj se nalazi grob svete Faustine Kowalske. Svetište je građeno između 1999. i 2002. i posvećeno je Božanskom Milosrđu odlukom pape Ivana Pavla II. Svetište je također posjetio i papa Benedikt XVI. Od 1891. na tom mjestu nalazio se samostan sestara Naše Gospe od Milosti u kojem je sveta Faustina provela 13 godina primajući izvanredne milosti koje je opisala u svom glasovitom Dnevniku. Imala je darove kontemplacije, proroštva,  vizije, mogućnost vidjeti stanje ljudske duše, apsolutnu intuiciju, umiruće grešnike i mistične zaruke sa Spasiteljem stigme. Njezin ispovjednik Jozef Andrasz započeo je pobožnost Božanskom Milosrđu preko istoimene slike koju je naslikao Adolf Hyla. 1966. posmrtni Faustinini ostatci su preneseni u kapelu današnjeg svetišta. Papa Ivan Pavao II. blagoslovio je sliku te cijeli svijet posvetio Božanskom Milosrđu. Blizu svetišta nalazi se staro groblje vojnika iz Prvog svjetskog rata. Nijedno ratno groblje nije, nažalost, bez Hrvata. Tako i ovo. Pa pokoj njihovim dušama.

Kraljevski grad u starom dijelu grada Krakova je spomenik kulture, duhovnosti i burne povijesti poljskog naroda. Impresivno je hodati kraljevskom cestom kojom su poljski kraljevi ceremonijalno prolazili tijekom svoje krunidbe do Wawela i tvrđave Barbakan. Katedrala svetih Stanislava i Waclava smatra se nacionalnim svetištem u kojem su pokopane mnoge kraljevske obitelji i znamenite poljske osobe politike, duhovnog i kulturnog života: Tadeusz Kosciuszko, vojskovođa i borac za slobodu, koji je dospio i do SAD-a te sudjelovao i u gradnji znamenite vojne utvrde West Point. U Australiji postoji planinski vrh koji nosi ime Mount Kosciuszko. Imao je i američko državljanstvo, ali mnoge nagrade je koristio za otkup robova i njihovo obrazovanje; Jan III. Sobjeski, jedan od najznačajnijih poljskih vladara iz razdoblja švedske agresije, sjajni vojskovođa u borbi s Turcima kod Beča 1683.; Jadwiga Anžuvinska, poljska i  litavska kraljica iz 14. stoljeća, kćer Elizabete Kotromanić, unuka bosanskog kralja Stjepana II. Kotromanića, žena vrlo angažirana u političkom, diplomatskom i kulturnom životu, osnivačica bolnica pa i jedne biskupije u Vilniusu! No, kako god bilo, bio ti kralj ili vojvoda, svijetla kraljica, naš Ivan Gundulić kaže: „Smrt ne gleda ničije lice / jednako se od nje tlače / siromaške kućarice / i kraljevske tej polače / ona upored meće i valja / stara i mlada, roba i kralja.“ Isti je pepeo ispod velebno ukrašenih, mramorno-zlatnih sarkofaga i zemljanog humka po kojem raste trava.

Krakovska bazilika svete Marije je još jedna gotička ljepotica iz 14. stoljeća u blizini središnjeg krakovskog trga na kojem vrvi užurbani život i mnoštvo turista. Bazilika je visoka 80 metara s dva nejednaka tornja, koja su podizala, kako priča kaže, dvojica braće. Nisu išla u Emaus, nego su se posvađala i jedan je ubio drugog. Zato je jedan toranj kraći od drugog. Tako kažu. Svakog punog sata, čuje se zvuk u spomen na trubača iz 13. stoljeća koji je ranjen u grlo dok je mještanima javljao da Mongoli napadaju grad. Taj zvuk emitira poljska nacionalna radio postaja.

I na kraju, nadajući se da smo ispunili dušu i malo više zavirili u svoju dušu i osvijetlili je Božjom svjetlošću, hitamo prema posljednjoj točki našeg hodočašća, u austrijsko svetište Mariazell, odati hvalu našoj Majci koja nas je pratila cijelim putem. Kako reče naš župnik Ivan Marija, svako je hodočašće ne samo prilika vidjeti nešto novo, druge gradove, predjele, druge ljude, nego i svojevrsni put od sebe do Boga. Na tom putu potrebno je vidjeti i ona mjesta na kojima smo slabi i koja nas pritišću. Isus je rekao da dođemo k Njemu svi koji smo opterećeni i On će nas odmoriti. On je ta Stijena i Put, oslonac, zaglavni kamen. Ostaje pitanje svakom ponaosob: jesmo li se približili Kristu više nego prije.

Parafrazirajući svetog Ivana evanđelista, mogli bismo reći da smo doživjeli tisuću ljepota na čudesnim svetim mjestima na ovom izvrsno organiziranom hodočašću i kad bi se sve popisalo što smo vidjeli i doživjeli, ne bi obuhvatile sve knjige, putopisi i reportaže. Jedno je važno: svi smo mi jedan u Kristu Isusu.

 

Vjera Mrvel

Pridružite nam se u molitvi i zajedništvu!

Zajedno rastimo u vjeri – posjetite nas, uključite se u župne aktivnosti i pronađite duhovno ispunjenje.

Nedavne novosti

Blagdan Svih svetih, dan je posvećen svim kanoniziranim svecima, ali i onima koji nisu službeno proglašeni svetima....
Drugi susret dominikanskih laičkih bratstava održan je 6. i 7. studenoga 2026. u Arbaniji na Čiovu....