Dok su se prve zrake ranojutarnjega sunca tek donekle stidljivo pokazivale na istočnom obzoru, četiri člana naših zagrebačkih bratstava - Ivica, Ana, Marija i Ivana - zaputili su se prema katoličkoj župi u vojvođanskome Futogu kako bi odnijeli prikupljenu donaciju velečasnom Antunu i pomogli mu barem donekle obnoviti dio zastarjele i neispravne unutrašnjosti župnoga dvora u župi Presvetog Srca Isusovog.
Kroz agronomske crtice našega brata Ivice saznavale smo o tlu i poljoprivredi te prirodnim bogatstvima Slavonije i Srijema zanimljivosti o kojima smo znale tek rubne i šture podatke iz informativnih medija, a veći smo dio puta proveli u predanoj molitvi krunice, zazivima i molitvama koje su nam Ana i Marija po nadahnuću čitale.
Prije prelaska granice zaustavili smo se pored prvog tužnog spomen-područja stradavanja našeg hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji, Minsko polje u općini Lovas, gdje smo žrtvama odali počast i skrušeno se pomolili za duše žrtava i njihove obitelji.
U Futog smo stigli malo poslije jedanaest sati, te u ugodnom razgovoru i druženju sa vlč. Antunom saznali mnogo o plemenitoj povijesti župe, prvoj maloj župnoj crkvi, naknadno izgrađenoj današnjoj mnogo većoj sakralnoj građevini te o brojnim problemima s kojima se već godinama svakodnevno susreće ovaj skromni i napaćeni svećenik; smanjenje broja vjernika, pretežito stara i bolesna populacija, nedostatak aktivne župe i pomoći oko uređenja okoliša crkve i same crkve, vrlo skromna i gotovo bijedna materijalna situacija te osjećaj zanemarenosti i usamljenosti. Slušali smo i gledali s knedlom u grlu kako je unatoč svim poteškoćama, kušnjama i žrtvi ovaj svećenik održavao živu vjeru ne samo među katoličkim pukom, nego i s ortodoksnim vjernicima, koji rado dolaze na povremene duhovne obnove koje organizira u svojoj župi. Siromaštvo naroda u ovim krajevima nužno upućuje ljude jedne na druge, na međusobnu pomoć i suradnju, bez čega bi svi bili izgubljeni i ne bi živjeli zajedništvo kršćana u onom pravom kristovskom smislu.
Nakon zajedničkog objeda oprostili smo se od vlč. Antuna te krenuli prema Vukovaru i Ovčari, mjestu najvećeg novovjekog stradanja hrvatskoga naroda, praktički na europskom tlu.
Upaljene lanterne, izgovorene molitve i ostavljena krunica ostali su iza nas na stratištu Ovčara, nakon čega smo obišli i pomolili se na vukovarskom groblju gdje je osobito teško bilo gledati bijele križeve bez imena, križeve koji čekaju ukop preostalih brojnih usmrćenih, a još ne pronađenih žrtava. Potom smo s vrha Vodotornja kroz melankoliju sivih oblaka promatrali Vukovar, grad heroj, razmišljali o zvjerskoj žrtvi koja za naše shvaćanje nije imala smisla, vidjeli ovu raspetu Hrvatsku kako se oporavlja polako, kao što teče Dunav, ali ne zaboravlja.
Puni dojmova koji su istovremeno i svečani i tužni, koji nas ispunjaju ponosom, ali i osjećajem nepravde i tragedije koja je zadesila naš narod, shvatili smo da smo privilegirani, da su naši životi bezbrižni, udobni i sigurni, da nemamo tako dubokih rana kao vlč. Antun ili Vukovar i da stoga moramo biti Bogu osobito zahvalni i stoga spremni pomagati kada god to možemo i koliko možemo, uz zagovor svetoga Martina de Porresa.
Praćeni gustom kišom i jesenskom noći, vratili smo se u Zagreb u kasnim večernjim satima praćeni molitvom krunice i "s teškim križem cijele jedne nacije...".
Ivana Marta
Dok su se prve zrake ranojutarnjega sunca tek donekle stidljivo pokazivale na istočnom obzoru, četiri člana naših zagrebačkih bratstava – Ivica, Ana, Marija i Ivana – zaputili su se prema katoličkoj župi u vojvođanskome Futogu kako bi odnijeli prikupljenu donaciju velečasnom Antunu i pomogli mu barem donekle obnoviti dio zastarjele i neispravne unutrašnjosti župnoga dvora u župi Presvetog Srca Isusovog.
Kroz agronomske crtice našega brata Ivice saznavale smo o tlu i poljoprivredi te prirodnim bogatstvima Slavonije i Srijema zanimljivosti o kojima smo znale tek rubne i šture podatke iz informativnih medija, a veći smo dio puta proveli u predanoj molitvi krunice, zazivima i molitvama koje su nam Ana i Marija po nadahnuću čitale.
Prije prelaska granice zaustavili smo se pored prvog tužnog spomen-područja stradavanja našeg hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji, Minsko polje u općini Lovas, gdje smo žrtvama odali počast i skrušeno se pomolili za duše žrtava i njihove obitelji.
U Futog smo stigli malo poslije jedanaest sati, te u ugodnom razgovoru i druženju sa vlč. Antunom saznali mnogo o plemenitoj povijesti župe, prvoj maloj župnoj crkvi, naknadno izgrađenoj današnjoj mnogo većoj sakralnoj građevini te o brojnim problemima s kojima se već godinama svakodnevno susreće ovaj skromni i napaćeni svećenik; smanjenje broja vjernika, pretežito stara i bolesna populacija, nedostatak aktivne župe i pomoći oko uređenja okoliša crkve i same crkve, vrlo skromna i gotovo bijedna materijalna situacija te osjećaj zanemarenosti i usamljenosti. Slušali smo i gledali s knedlom u grlu kako je unatoč svim poteškoćama, kušnjama i žrtvi ovaj svećenik održavao živu vjeru ne samo među katoličkim pukom, nego i s ortodoksnim vjernicima, koji rado dolaze na povremene duhovne obnove koje organizira u svojoj župi. Siromaštvo naroda u ovim krajevima nužno upućuje ljude jedne na druge, na međusobnu pomoć i suradnju, bez čega bi svi bili izgubljeni i ne bi živjeli zajedništvo kršćana u onom pravom kristovskom smislu.
Nakon zajedničkog objeda oprostili smo se od vlč. Antuna te krenuli prema Vukovaru i Ovčari, mjestu najvećeg novovjekog stradanja hrvatskoga naroda, praktički na europskom tlu.
Upaljene lanterne, izgovorene molitve i ostavljena krunica ostali su iza nas na stratištu Ovčara, nakon čega smo obišli i pomolili se na vukovarskom groblju gdje je osobito teško bilo gledati bijele križeve bez imena, križeve koji čekaju ukop preostalih brojnih usmrćenih, a još ne pronađenih žrtava. Potom smo s vrha Vodotornja kroz melankoliju sivih oblaka promatrali Vukovar, grad heroj, razmišljali o zvjerskoj žrtvi koja za naše shvaćanje nije imala smisla, vidjeli ovu raspetu Hrvatsku kako se oporavlja polako, kao što teče Dunav, ali ne zaboravlja.
Puni dojmova koji su istovremeno i svečani i tužni, koji nas ispunjaju ponosom, ali i osjećajem nepravde i tragedije koja je zadesila naš narod, shvatili smo da smo privilegirani, da su naši životi bezbrižni, udobni i sigurni, da nemamo tako dubokih rana kao vlč. Antun ili Vukovar i da stoga moramo biti Bogu osobito zahvalni i stoga spremni pomagati kada god to možemo i koliko možemo, uz zagovor svetoga Martina de Porresa.
Praćeni gustom kišom i jesenskom noći, vratili smo se u Zagreb u kasnim večernjim satima praćeni molitvom krunice i “s teškim križem cijele jedne nacije…”.
Ivana Marta

Zajedno rastimo u vjeri – posjetite nas, uključite se u župne aktivnosti i pronađite duhovno ispunjenje.